Da bi smo nešto imali u svojem životu, to moramo i zaslužiti, a upravo ove riječi najbolje oslikavaju veliko slavlje fra Perice Martinovića iz D.Mahale, svećenika franjevačke provincije Bosne Srebrene, koji je na svečan način jučer  proslavio svoju Zlatnu misu, odnosno 50 godina misništva. U njegovoj rodnoj župi u prepunoj crkvi UBDM u Tolisi, okupilo se blizu dvije tisuće vjernika Posavskoga kraja, a za proslavu je odabrao geslo: „Bog je ljubav, tko ostaje u ljubavi  ostaje u Bogu i Bog u njemu“.

Iako je duboko zagazio u osmo desetljeće, zlatomisnik je stoički podnio teret predvodnika svečanog Euharistijskog slavlja, a po završetku se uhvatio u veliko kolo na platou ispred crkve na Raščici. Potom je sudjelovao u zajedničkom ručku s više od 500 svojih gostiju koji su ga darivali  i tom prigodom se prisjetio brojnih zgoda i nezgoda u svojem svećeničkom pozivu. –„Hvala vam svima, sve vas volim, ljubim i grlim dušom svojom. Svi ste mi dragi i nemam riječi kojima bih izrazio veliku zahvalnost. U svojoj skromnosti ću naglasiti kako danas ne slavimo mene, nego slavimo Boga što mi je dao snagu da služim Bogu kroz ovih 18.263 dana, od kada sam rekao svoju Mladu misu“, poručio je fra Perica koji je rođen 21. listopada 1946. u D. Mahali, od oca Ive i majke Kate rođene Baotić.

Osnovnu školu pohađao je u Donjoj Mahali i Orašju, a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom. Franjevački habit obukao je 14. srpnja 1965. godine, a Filozofsko-teološki studij završio na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 9. srpnja 1972. u Tolisi, gdje je 13. kolovoza iste godine slavio i svoju Mladu misu. U svojih 50 godina misništva, gotovo polovicu je kaže, proveo u župi Tolisa. Posebno je istaknuo period od 1976.  do 1988. godine u kojem je bio najmlađi gvardijan koji se dotle pojavio u ovoj župi.  Prisjetio se kako je pri preuzimanju dužnosti, tada imao dva straha, a prvi je bio mladost. –„Jest da sam bio domaći sin, ali u zraku je bilo pitanje kako će i hoće li mlad fratar biti prihvaćen. Drugi strah je bio ona riječ iz Isusova Evanđelja „Nitko nije prorok u svom zavičaju“, a ja sam tu rođen i kršten u ovoj crkvi preko ruku fra Martina Nedića, brata moje pokojne bake koju ne pamtim“, naglasio je fra Perica

Prisjetio se kako ga je  mama u prvim razredima osnovne škole učila moliti prve Krunice i od nje je uzeo prvu knjigu o fatimskim ukazanjima. I danas pred očima, kaže  ima sliku kako ga je otac za ruku vodio u crkvu i kraj prvog stuba pratili misu, koja je tada bila na latinskom jeziku, a svećenik bio leđima okrenut naroda. Svećenik se, kaže,  penjao na propovjedaonicu, pročitao Evanđelje i održao propovijed na hrvatskom jeziku, što je za njega kaže, bilo čarobno vidjeti i doživjeti.

Zahvaljujući njegovu vizionarskom projektu i radu mnogih dobrih ljudi, fra Perica je  kao gvardijan 1985. godine, pokrenuo i započeo gradnju novog krila Franjevačkog samostana Tolisa, koji će zbog ratnih okolnosti od 1992. do 1996. služiti kao bolnica za vojnike i stanovnike Orašja i dijela Bosanske Posavine, većinski nastanjenog Hrvatima koji se održao za vrijeme rata u BiH. Često  je naglašavao kako su župna kuća i fratri odigrali strahovito važnu  ulogu u očuvanju ovoga kraja i bili desna ruka i sigurnost ljudima. 

Veliku potporu u organiziranju Zlatne mise, slavljenik je imao od propovjednika fra Zvonke Benkovića i  gvardijana Franjevačkog samostana Tolisa fra Maria Jurića  koji je zahvalio svima koji su pomogli i doprinijeli da velika svečanost protekne u najboljem redu, kako i dolikuje jubileju o kojem će se još dugo pričati u toliškom kraju. Uz slavljenika su kraj oltara bili i njegova subraća, 16 svećenika iz toliške i susjednih župa u Posavini, a na početku propovijedi fra Zvonko Benković je istaknuo kada se slavi 50-ta godišnjica nečega, to znači da se dogodilo puno velikih stvari u životu slavljenika. –„Obzirom na  sve što je obilježilo fra Peričin iznimno bogat svećenički život, on je bez sumnje zaslužio ovakvo slavlje jer je uvijek pronalazio vremena za čovjeka i njegove brige. Znao je dodirnuti vaše duše i srca, ispuniti ih, bio je s vama u radostima i žalostima i dio je vaših života“, kazao je uz ostalo fra Zvonko.

Slavljenik je posebno istaknuo zadovoljstvo da su u njegovu čast, više od stotinu žena, djevojaka, pa i male djece, došli na misu obučeni u prekrasne nošnje posavskog kraja. Iako na velikoj vrućini, nošnje su obukli i mladi i stari, a fra Perica je kažu, iznad svega obožavao kada vjernici dođu na misu u izvornim bresuknjačama i takvim činom izražavaju poštovanje prema Božjoj kući  i svetoj misi. –„Vjernici, osobito oni iz Čikića kraja, odakle je i fra Perica, pokazali su poštovanje svećeniku koji je dio njih i dio njihova kraja i njihova ponosa. Ima nešto više što je on ostavio u vašim srcima, a to je upravo onaj dar kojega Bog daruje, a da toga nismo ni svjesni“, poručio je fra Zvonko.

U prigodnom obraćanju vjernicima, fra Perica je istaknuo s jedne strane zadovoljstvo činjenicom, da gotovo polovina prisutnih nisu bili ni rođeni kada je on u ljeto davne 1972. godine slavio svoju Mladu misu. –„ Jako puno misli „oteli“ su mi gvardijan na početku mise i fra Zvonko u propovijedi, ali želim posebno opisati događaj koji mi se duboko urezao u pamćenje. Na drugu Božićnu polnoćku koju sam 1980. godine predvodio u toliškoj crkvi, pred mojim se očima dogodila neočekivana i nesvakidašnja slika. Za vrijeme propovijedi u prepunoj crkvi, sa drugog stupa je otpao četvorni metar žbuke i pao djevojkama i ženama za vrat. Sedam dana sam promišljao što kazati vjerničkom puku na misi na Novu godinu i nastupio sam ovim riječima: -„Hvalimo se ovom crkvom, ponosimo se i dičimo kako je najljepša, najveća i naša je i to je istina.  Ako nam treba, a treba nam i ako je volimo, a volimo je, onda je do nas da je popravimo. Ako nećemo onda treba najprije nas fratre, a onda i vas vjernike, istjerati iz ove crkve, jer nisu zaslužili ovdje Boga moliti“, ispričao je fra Perica.

Dodao je kako je pet dana kasnije jedna mlada vjernica, Marija iz D.Mahale, na klupama ostavila pismo u kojem je navela da su sedam dana čekali njegov odgovor i napisala.  -„Ujače, sve nas je to ohrabrilo i od sebe dajem prilog, najveću novčanicu. Neće ostati na tome, ne boj se, nećeš ostati sam“. Na sve ovo ističe kako su ga ohrabrile njezine riječi, kao i obećanje državnih vlasti, pošto je crkva spomenik kulture, da će Sarajevo uložiti jednu trećinu, općina  drugu, a fratri treći dio. –„Ja sam u to naivno povjerovao, jer od te nade ostvareno je svega 5 li 6 posto. Više od 80 posto investicija u ovoj crkvi i na onom samostanu, dali su vaši i naši stari, većina od njih pokojnika“, naglasio je fra Perica povišenim tonom i dodao kako takvu ljubav vjernika nikada nije mogao prešutjeti i učestalo je svjedočio mladima koji u to vrijeme nisu bili ni rođeni. 

Nakon 12 godina provedenih u Samostanu Tolisa, fra Perica je 21 godinu službovao u Tramošnici, Zagrebu itd, da bi se 2009. godine vratio u svoju rodnu župu gdje je zatekao novi naraštaj vjernika, a od prethodnog jedan dio je još živ. U iznimno plodnom svećeničkom pozivu, fra Perica je kaže podijelio tisuće sakramenata, od krštenja, pokore i potvrde, do euharistije, ženidbe i bolesničkog pomazanja. Ljubav prema vjeri i svoje bogato znanje vjeronauka dijelio je s mladima  kroz pripremu za svete pričesti, krizme, vjenčanja i vijek je kaže bio sabran. Pronalazio je vremena za sve ljude, birao riječi kojima bi s vjernicima podijelio ljudske brige, dobro i zlo, radost i muku, veselje i tugu, ali uvijek na slavu Božju, na  dobro crkve i sviju vjernika. Fra Perica je izdržao četiri operativna zahvata, danas je u mirovini, ali neumoran u brojnim zadacima, od krštenja, svetih misa, ispovijedanja, do vjenčanja i sprovoda, a posebno kao vodič brojnim turistima kroz samostansku  knjižnicu i Muzej Vrata Bosne.  

U pripremi za svečanost, zlatomisnik je vodio brigu o svim detaljima misnog slavlja, pa je tako u dogovoru sa Zborom odabrao njemu dragu pjesmu; Oči u oči Gospodine Ti i ja. Ti veliki Bog, a ja mali čovjek“.