Više od šest desetljeća u Orašju radi limarska radnja Ibrahima Ćehajića u kojoj trenutačno izrađuje limarsku galanteriju, a nekada se puno više bavio građevinskom limarijom. Posjetili smo ovu, svima dobro poznatu zanatsku radnju u Trećoj ulici u Orašju, čiji izlog krase upravo limarski predmeti izrađeni rukom gdina Ćehajića, a za ostale detalje i privlačan izgled brine se njegova supruga Fikreta. Ljubazno su nas dočekali u svom kreativnom kutku, te ispričali kako je sve počelo.

„Nakon što sam izučio zanat u Brčkom, otvorio sam svoju radnju u Orašju 1960. godine i do danas dan pomalo se zabavljam s ovim poslom. Sad izrađujem limarsku galanteriju, a dok sam bio mlađi radilo se puno građevinskih poslova po Slavoniji i okolici, nema gdje nisam bio, a sad sam stariji i ne može se, nego samo izrađujem galanteriju. Prije je bilo puno više posla, a sad je i tehnologija puno toga preuzela. Ranije se moglo i puno više zaraditi, za sedam dana uspiješ zaraditi plaću, moglo se lijepo živjeti. Radio sam šporete, korita i druge sitnice, a kasnije je krenula građevinska limarija“, s nostalgijom nam priča ovaj vitalni umirovljenik, kojemu je uz minimalnu mirovinu kojom uzdržava suprugu i sebe, ovo dodatni izvor prihoda.

„U vrijeme kad je bila velika potražnja za šporetima, uspijevali smo napraviti i tri komada dnevno, a ovih dana smo dva šporeta uputili prema stradalom stanovništvu Turske, kako bi im pomogli u ovim teškim trenutcima. Danas samo izrađujem lonce, kante i druge sitnice. Nema, ništa ne ide slabo je posla, a preuzela je dosta i plastika. U mene je kanta npr. 25 do 30 KM, a plastičnu možeš kupiti za 5 KM i nema više računa raditi“, govori nam gdin Ibrahim koji nažalost svoje znanje nema na koga prenijeti, jer mladi nisu zainteresirani za ovaj zanat. „Mlade ne zanima, nekada su radili kod mene, neki su nažalost umrli, tako da danas nema nikoga da je ostao u tom poslu. Kad je više ne budem mogao raditi, stavit ću ključ u bravu ove radnje, a do tada nastavljam s ovim što me ispunjava. Volim raditi sitnice, a moje proizvode naručuju čak i iz Švicarske, zadovoljni su kvalitetom ali i cijenom. Radim i po narudžbama, dok još mogu“, sa smiješkom dodaje poznati oraški zanatlija.

Prisjeća se i svog posla na čuvarnicama, od Slavonskoga Broda do Račinovaca, na koje je izrađivao i stavljao oluke, radio je i na velikim stambenim zgradama, jer kaže bolju zaradu su mu donijeli poslovi u građevinskom sektoru. „Početak je bio težak, a kasnije je sve bilo puno lakše, imao si mogućnosti materijal nabavljati u većim količinama i jeftinije. Ja sam po robu išao u Beogradu, kad je  posla bilo. Sada je sve puno drugačije“, kaže limar Ibro, kojega vedar duh i  osmjeh, unatoč tomu, nisu napustili.

Volio bi dati svoj alat nekome tko bi nastavio ovaj posao. Sin i kćerka ne žive ovdje, ali da nema njihove pomoći, dodaje Ibro, supruzi i njemu bilo bi puno teže živjeti. „Slabo je posla, kako koji dan sve gore, a sve je manje i svijeta, nema naroda, ali ja ću dok sam živ i dok me ruke služe raditi ono što volim i što znam“, s osmjehom nam govori majstor Ibro, koji veliku potporu cijeloga života ima od supruge Fikrete. Priskakala je i ona u pomoć, kad god je trebalo. „Farbala sam kuke, motala oluke, sve što sam mogla da pomognem i olakšam suprugu. Sada vodim računa o lijepom i urednom izgledu radnje i uvijek sam pri ruci svom suprugu“, skromno nam govori njegova nježnija polovica.   

Jedno je sigurno, dok je majstora Ibre i njegove supruge Fikrete, u Orašju će živjeti limarski zanat, a svaki proizvod koji nastane u njihovoj kreativnoj radionici plod je njihovoga znanja, talenta, strpljenja i ljubavi,  kao neizostavnog dodatka savršenom proizvodu.