Danas su 72 godine od kako je našu općinu zadesila najveća tragedija u mirnodopskoj povijesti, kad se skela potopila i život izgubilo 86 osoba. Trebalo je stići na vlak koji je iz Županje vozio u Osijek. Neki su htjeli u Vinkovce, neki u Županju, neki u neko od okolnih sela Županje. Nosili su oni svoje domaće proizvode da bi ih prodali, i da bi s tim novcem kupili ono najpotrebnije za u kuću. Neki, su opet, švercali duhan da bi nešto prizaradili da bi se mogla prehraniti obitelj, a neki su jednostavno razmjenjivali svoje proizvode za neke druge potrebne proizvode. Opet, neki su išli u Županju da se slikaju za osobne dokumente. Svi su oni bili u žurbi.
Iako je skela trebala krenuti oko 3:30 sati ujutro, već u jedan sat su se ljudi počeli skupljati. Mnoga zaprežna vozila su već bila na skeli, mnogi pješaci. Trebalo je se požuriti da ne ode vlak, a skelar nikako da krene. Valjda je bio stručan u svom poslu, pa je odgađao, nije se usuđivao preuzeti tu odgovornost; pred nevrijeme povesti taj silni narod preko Save. Ali, tu se našao jedan općinski odbornik koji je naredio da skela krene. Kad je skelar uvidio da će skela, uprkos nadolazećem nevremenu, ipak morati zaploviti, ne htjevši preuzeti tu odgovornost na sebe, jednostavno se izgubio, jer je možda mislio: za neposlušnost može biti prozvan, a za ploviti skelom je previše opasno. Udaljio se. Tako su nestručni i neodgovorni pokrenuli skelu. I već nakon petnaestak metara je započela tragedija; hučanje vjetra, zapljuskivanje valova, vrisak, jauk, rzanje konja…
Malo ih se spasilo, a u spašavanju su su se posebno istakli kolar Safet Ćehaijć i ribar Jusuf Nišlić – Fago. Njih dvojica su jedekom izvukli većinu od jedanaest preživjelih. Samo sedamnaest tijela je pronađeno i pokopano u groblju. Ostali su svoj vječni počinak našli u Savi.
U spomen na tu tragediju evo jedne pjesme ispjevane o tom događaju.
Pjesma o udesu na Savi
Uvijek kuka sirotinja raja!
Poslušajte moja braćo mila
šta je ova godina donila.
U hiljadu devetoj stotini
pedesetoj bijaše godini,
poslušajte moja braćo draga
kako narod posavski nas’rada.
Baš na međi Bosne, Slavonije
to se čudo nikad zbilo nije.
Mutna Sava na međi bijaše
priko nje se prići ne mogaše.
Glavna skela Oraškog odbora
njome sva’ko na vlak pri’ći mora.
Božić ide, Božiću se sprema
sva’ko traži šta u kući nema.
Petnaesti novembra bijaše
kad nesretna sri’da osvićaše.
Od ponoći, još ni zore nema,
‘ko će ići na pijac’ se sprema.
Sva’ko svoju upalio svijeću
da se spremi na svoju nesreću.
Kad se narod na skeli sabrao
nesreći se nije ponadao.
Svi u kompu polako ulaze
al’ skelari njima ne dolaze.
Osjetili ‘uku vjetra kleta
oni znaju da to skeli smeta.
Jedan skelar na kompu je doš’o,
pa govori more biti lošo.
Na vodu se ne smije kreniti
dok ne vidim šta će ovo biti,
svi’t govori da će okasniti.
Tri su sata, već je prošlo vrijeme
kompa treba od kraja da krene.
Tod je bio sekretar oraški
na skelara pogledao vraški.
Oj, skelari, čudna za vas novost,
ja ću kreniť moja odgovornost.
Kompa kreni, vjetar snažno pirni
svojom silom vodu uznemiri.
Skelar viče vucite makaru,
bolje vam je vratiti se kraju.
Al’ se džaba s makarom boriti
ne da vjetar kraju se vratiti.
Kad od drota počupa se kolje,
tad i kompa potopi se bolje.
Na po Save sad jauk nastade
šta naroda u vodu propade.
Nadaleko čule su se vajke
jer se mnoge utušiše majke.
Sva viče štogod ima glasa,
djeco moja, meni nema spasa.
Djeco moja, vi ste sjerotice
jer vam vaše majke nema više.
Vašu majku progutala voda
pa nemate namilijeg roda.
Tu se strašni jauk u’vatio.
Njeko viče pomozi mi Bože,
al’ uzalud pomoć se ne može.
Tad zasvira oraška svirena
zaludu je, niđe nikog nema.
Samo skače Hamid* iz kreveta
i uzima komadić jedeka.
Dotrč’o je do pod rijeku Savu
da ugrabi koju živu glavu.
Plivajući svi su se borili
ne bil’ kako isplivali živi.
Svi’ta bješe potpuna stotina,
isplivala jedna desetina,
od njih deset troje umjeralo.
Jedan otac od šestero djece
isplivao pa zaziva sve’ce.
Fala Bogu i svetome Anti
pa se djeci iz vode povrati.
U birtiju njega uvodiše
posljednje mu ri’či ovo biše:
„Đe sam, braćo, a đe su mi konji?
A na to mu odgovore oni:
,,Ti si s nama u birtiji
tvoji su se konji potušili“.
Kad on vidje da se umr’t’ mora
Bože mili, javoj djeco moja.
Zub’ma škripnu i na zemlju pade,
duša mu se od ti’la rastade.
Ljudi mokri, a bila je zima
pa ne mogu objaviti svima.
Kad se ovo pročulo po sel’ma
ide raja tužna, nevesela.
Plače, cvili i kuka od jada
kako narod na Savi nas’rada.
Ko je jutros otpremio koga
tog je sada progutala voda.
Ispod Save ponicala boca
mloga djeca ostala bez o’ca.
Ispod Save ponicala ruža
mloge žene ostale bez muža.
(pjesma nepoznata pučkoga pjevača iz zabilježaka fra Krune Pejičića (1919. – 1989.))
Izvor: FB stranica Samostan-Tolisa
